Osam dana prije službenog otvorenja obišao sam Venecijanski bijenale. Naime, pohodio sam ga u snu od 1. lipnja:

Bijenalnu izložbu u Veneciji ne smijem propustiti, te sam hrabro zakoračio u prvi paviljon, prepun fotografija, računala i TV ekrana. Materijal je uistinu zamoran, no brojne strunjače na opruge raširene su po podu prostorije i predstavljaju pravo osvježenje i izazov kojeg ne želim propustiti. Visoko se odbacujem, svaki trenutak očekujem da ću dosegnuti plafon i ne marim za učestale pozive pojedinaca iz publike koji me traže da prestanem, jer me netko želi upoznati. Leđima sam okrenut pozivima, ne odgovaram na molbe i uživam u skakanju u zrak. Ne zanima me upoznavanje, jer je interaktivni umjetnički program privlačniji od komunikacije s nepoznatim tipovima.